Aion i priroda: Planika
Planika (lat. Arbutus unedo) je mediteranska biljka, a poznata je i kao jagodnjak, maginja, grčka planika, ali i goli čovik. Zimzelena je vrsta koja je raširena po Mediteranu, te se prostire sve do Irske. U Hrvatskoj je zaštićena vrsta, a rasprostranjena od Istre do Prevlake, uključujući otoke. Naraste do najviše 8 m visine i može tvoriti stablo ili grm. Spada u istu grupu voćaka kao grejp, kaki, kivi, klementina, limeta, limun, naranča, pinjol i pomelo. U Europi se mogu pronaći tri vrste planike i sve su samonikle. Osim njih, poznata je vrsta koja raste u Africi.
Planika se može saditi kao ukrasno drvo ili grm zbog lijepe krošnje, cvjetova i oblika. Vrlo je otporna biljka, pa nije potrebno uložiti mnogo truda i vremena u njezino održavanje. Plodovi se nazivaju maginje, a dozrijevaju od listopada do prosinca. Zreli, mekani plod planike vrlo je ukusan, a može se jesti sirov ili kuhan. Zbog fermentacije zrelog ploda, uživanje više od 3 do 4 komada maginje može prouzročiti i laganu opijenost. No zato se plodovi koriste u rakiji, jer lako fermentiraju, ili pekmezu u mješavini s drugim voćem. Portugalci od plodova prave nacionalno alkoholno piće medronho.
Svježi ili osušeni listovi mogu se koristiti kako dodatak umacima. Planiku vole i medvjedi, koji se njome često hrane. Plodovi se mogu samljeti u brašno od kojega se prave kolači, a suhi listovi mogu se koristiti kao začin. Marmelada i džem od maginja su kvalitetne namirnice, neškodljive probavi i pune vitamina C. Proizvode se i rakija, likeri, starinski bombon kotunjada, vino, kruh. Biljka je prepoznata u narodnoj medicini, u kojoj se koriste korijen, listovi, plodovi i kora. U negdašnja stara i ratna, vremena, maginja se brala i sušila, potom mljela te s dodatkom oko 1/3 brašna, koristila za proizvodnju kruha.
Pretpostavlja se da je izvorište planike u Grčkoj. Njezino latinsko ime dolazi od izjave rimskog filozofa Plinija Starijeg unum tantum edo, što znači „jedem samo jedan (plod)“. Zbog njezina lijepog izgleda, često su joj se u prijašnjim vremenima pripisivala čarobna svojstva, zbog čega su se njezine grane koristile u ritualima i obredima, posebice ljeti. Planika se cijenila i uzgajala u staroj Grčkoj i Rimu, ali je tijekom Srednjeg vijeka izgubila značaj.
Izvori:
